Ово је једна мала "инсајдерска" прича о томе како функционише државни апарат пре, за време, а нарочито после избора и формирања владе. Покушаћу да објасним како се у пракси "преговара око принципа" и како се "преузима одговорност".
"Преговори око принципа" започели су одмах пошто су расписани нови избори. Сви запослени и руководећи кадрови мог сектора почели су подозриво да се гледају, да се једни другима мистериозно смешкају а посао је остављен за неко срећније време кад "њихови" поново дођу или остану на власти. Желим да напоменем да битне разлике између конзервативних и прогресивних опција нису видљиве. Приближавање избора донело је пораст тензија, а у до тада владајућим структурама и до међусобног помирења, праштања и поновног удруживања зараћених коалиционих партнера. Схватили су, ваљда, да је међусобни рат и подметање ноге страначком колеги прихватљиво једино када не прети тако очита опасност од спољног непријатеља. Сада, пред нове изборе треба се држати заједно како би се опрале руке и како би деловали јаче пред конкуренцијом.
Резултати избора деловали су крајње депримирајуће на све. Било је потребно неколико дана за консолидацију и заузимање става примереног новонасталој збрци. Разне пост-изборне калкулације по ходницима као и комбинаторика и победнички дух свих актера тотално су скренули пажњу са чињенице да нико ништа паметно није урадио већ месецима. Ко, уосталом, може да ради свој посао када је "национални интерес" (без обзира ко шта под њим подразумева) угрожен. У свему томе, дошло је и време годишњих одмора па су многи, исцрпљени вишемесечним стрепњама и нерадом, оставили и "принципе" и "одговорност" некима другима и одлетели у топлије крајеве.
Договор је постигнут! Иако, како су нам тврдили, скоро уопште није било говора о кадровским питањима (већ само о принципима), нови руководиоци су стартовали муњевитом брзином. Почели су са "преузимањем одговорности" незадрживо и брзо. Код нас, конкретно, једног бавшег (разрешеног заједно са свим својим колегама у року од 24 часа) заменило је неколико нових. Тачан број још увек није познат али се спекулише цифрама од три до пет. То је изазвало проблем простора са којим иначе кубуримо већ годинама. Кажу да сада у чувеној Немањиној 22 нема довољно места.
Сектор у коме се ја налазим због "периферног" положаја у односу на центар збивања, каскао је у информисаности. Требало је читавих неколико дана да сазнамо ко нам нов долази "на чело параде". Сви су јурили, трачарили и исчекивали. Напетост је била свуда у ваздуху. Понело ме је опште лудило све док ми искусна кафе-куварица (која је у току свог радног века променила на десетине министара и државних секретара) није рекла да се ја осећам овако слуђено само зато што ми је ово "први пут". Каже, временом се људи навикну на промене и схвате да се све заврши у стилу "тресла се гора родио се миш" или шекспировски "много буке ни око чега".
А онда је нови шеф дошао! Кренуо је у изненадни обилазак запослених и на својим радним местима затекао је највише половину. Није скривао одушевљење када је упао на једну прославу рођендана где су чаше биле високо у ваздуху, као ни када је у сали за састанке налетео на тек постављен доручак и мирис свеже куваних јаја. Стоички је све то поднео вероватно зато што је, како смо касније схватили, имао пречих брига. За само неколико дана успео је да у потпуности да "преузме одговорност". Наиме, отео је једну канцеларију која му се највише допала а претходног, још увек несмењеног власника, послао у неку "транзициону" просторију, наручио је нови аутомобил јер његов претходник очито није имао добар укус, као и нове визит-карте, намештај...
Мени, малој и неискусној је све то деловало некако отужно и бахато, што је последица неискуства и нерзумевања значаја "преузимања одговорности". Надам се да ћу у некој наредној "транзицији" успети да разумем значај новог аутомобила за национални интерес. За сада ми само остаје мноштво питања без одговора и осећај нелагоде помешан са грижом савести јер знам да у овој држави постоје стотине хиљада оних који не знају да ли ће сутрадан имати чиме да нахране децу.
Posted to заврзламе
07/22/2008
Edit
Izbor za pesmu Evrovizije najzad i kod nas! Sve protiče u najboljem redu. Zadovljni gosti, zadovoljni učesnici, zadovoljni i mi "kraj malih ekrana". Ili se bar očekuje da budemo zadovoljni...
U opštem oduševljenu smo, izgleda, zaboravili da prodiskutujemo o nekim detaljima koji su prethodili ovom spektaklu. Ima verujem i onih koji su primetili neke, najblaže rečeno, nelogičnosti. Ne bih želela da zvučim kao cepidlaka i neko ko stalno traži "dlaku u jajetu" ali su mi se stvarno smučile razne podvale, podvalice i sitne (najčešće iz vrlo opravdanih razloga) nedoslednosti. Kao i kod izbora za miss, kod nas očito postoje neke face koje se pretplate na određene događaje i nemoguće ih je izbeći. Ovom prilikom, u svetlu Evrovizije, pomenula bih slučaj "svetskog a našeg" laneta, dragog nam Željka i njegove muze Jelene Tomaševeć. Zeznuli je braća Crnogorci ali očito da se upornost isplati. Sačekala ona svojih pet minuta i najzad dobila priliku da ostvari svoj san. "Nunanejaće" direktno u finalu. Valjda zato što je, kako kaže, pesma potpuno u skladu sa njenim senzibilitetom.
A tek voditeljski par! Svakako najbolje što je ova zemlja imala da ponudi. Ja još donekle mogu da shvatim da se javni konkursi propuštaju u mnogim prilikama i da često bivaju zamenjeni voljom pojedinaca, ali raditi to tako transparentno, na očigled svih zainteresovanih je stvarno van pameti. Da li smo mi stvarno toliko glupi kao što oni misle? Mesecima je narod u Srbiji glasao za Evropsko lice, mesecima su se pare od sms-ova slivale negde. Kao mi svi imamo pravo da odaberemo voditeljski par. Zavlačili nas i folirali mesecima. A onda se na kraju sve preokrenulo. Evropska lica su postala samo backstage face, a u prvi plan smo izbacili neke koje je ko zna ko odredio. Možda nisam dovoljno informisana i možda sam propustila trenutak kada je odabrana Jovana. Od mora voditeljki i glumica u Srbiji odabrana je baš ona. A ko je nju odabrao? I šta to ona ima a da druge nemaju? Možda samo bolesnu ambiciju i dovoljno jaku vezu da je progura? Izabrao je neko i negde po kratkom postupku očekujići da neće da se primeti (kao što i nije). A mi smo valjda glupi što smo uopšte očekivali da će biti drugačije.
Da li je moguće da pojedinci u ovoj državi koriste svaku priliku da leče svoje komplekse? Baš mi je više muka od takvih gluposti. Nisam naravno zagovornik tzv. "teorija zavera", inače jako popularnih u nas Srba ali neke stvari stvarno nemaju smisla. Bar ja to tako vidim.
Posted to заврзламе
05/22/2008
Edit
Priznajem, obavila sam svoju građansku dužnost. A da li sam je obavila na pravi način- to ne znam. Jedino u šta još uvek čvrsto verujem je da na izbore moram da izađem kakva god ponuda bila. Sumnjala sam, doduše, i u to. Verovatno zato što već decenijama jedne iste face se smenjuju na različitim pozicijama i u različitim odnosima misleći da naš stomak sve može da svari. Ovaj put su postojale 22 opcije (ili kako vole da kažu- postojale su samo 2).
Neke sam odmah eliminisala jer definitivno ne odgovaraju mom mentalnom sklupu, poreklu, elementarnim postulatima na kojima sam zasnovala svoja politička uverenja... Dakle nisam manjana- oni otpadaju. Vernik sam- otpadaju sve opcije koje zastupaju ateizam. Izbor je sužen ali je to ipak više od jedne varijante koliko je dozvoljeno da zaokružim.
Mislila sam da ću do konačnog rešenja doći ako pogledam u sebe i ako analiziram svoje stavove onako generalno, pa tek onda pokušam da ih uporedim sa onim što mi se nudi. I došla sam do raznih saznanja tim putem. Shvatila sam (na sopstveno zaprepašćenje) da (iako se bojim da priznam) možda i nisam neki ljubitelj demokratije. Bar ne ove koja se nama nudi i koju imam prilike već godinama da osećam. Demokratiju sam uvek uzimala kao datost i kao jedino savremeno i logično. Sve što nije demokratija po inerciji sam smatrala tiranijom, vandalizmom, konzervativizmom i sl. U svakom slučaju, verovala sam instinktvino da je demokratija osnova modernog društva pa samim tim ne mogu imati ništa protiv toga. Ali, ispostavilo se da imam!
Primenjena u Srbiji, demokratija je predstavljala veliku kočnicu razvoju. Zvuči nemoguće. Slažem se. Međutim, demokratski izbori, koji se kod nas događaju gotovo bez prestanka (prelazimo iz kampanje u kampanju), stvaraju mnogo više štete nego koristi. Prvo, ne mogu da podnesem da se tolika količina para sliva u džepove marketinških agencija, vlasnika bilborda, medija i drugih neizbežnih učesnika. Nisam u stanju da pojmim da nikoga nije sramota da troši milione na reklamu i kampanju dok se veliki deo onih kojima se obraćaju i kojima, kako kažu, žele boljitak, bori sa egzistencijom. Drugi problem izbora, a time i demokratije u Srbiji, je to što po nekoliko meseci godišnje glavne državne institucije ne funkcionišu. Bitnije je da se odmere snage i preispita čuvena "volja naroda" nego da se zasuču rukavi i da se radi, radi i radi, kako bi vlasniku te "volje" bilo bar donekle bolje.
Takođe nisam sigurna (bez obzira što mislim da je elementarna nekultura ne učestvovati na izborima) da baš svi treba da glasaju i da svačiji glas treba da se isto računa. Pod tim naravno ne mislim da ljude treba deliti prema obrazovanju, nacionalnoj pripadnosti, socijalnom statusu i sličnim diskriminišućim karakteristikama. Međutim, neosporna je činjenica da mnogi ljudi ne posvećuju dovoljno pažnje donošenju svoje odluke. Mnogo je primera potpuno neinformisanih birača koji glasaju za odeređenu opciju zato što im je neki lider simpatičan (ili eliminišinu one koji su im nesimpatični) isključivo u vizuelnom smislu, zatim ima onih koji glasaju onako kako ima kažu (mama, tata, dete, bračni drug...), ili onih koji glasaju za jedne iz straha od drugih... Ukratko, deluje mi da je jako malo ljudi koji, pre nego što zaokruže određeni broj na izborima, sednu i promisle (pažljivo) o svim mogućnostima koje im se nude. Da se ovo ne bi pretvorilo u moju "kritiku čistog uma" odnosno demokratije, vraćam se na prvobitnu temu uz napomenu da sam možda propustila još neke negativne strane. Moj problem sa demokratijom očito ne mogu da primenim na konkretnu situaciju i preispitivanje ove teme mi nikako ne bi pomoglo da donesem odluku. Zato je ipak prihvatam, u svoj njenoj nesavršenosti, kao neminovnost.
A sada ključno pitanje: levo, centar ili desno? Ili: napred ili nazad? Počeću od sopstvenih želja. Želim da živim u razvijenoj zemlji, zemlji koja ima očuvan sopstveni identitet, koja je poštovana od strane međunarodne zajednice. Želim da se poštuje pravo i pravda. Želim da kupujem i strano i domaće. Ne želim diskriminaciju, korupciju, jednoumlje, nasilje. Deluje previše opšte. Pa valjda svaka normalna jedinka želi isto to. I levi i desni i centralni. Svi žele iste stvari i svi nude iste stvari. Kako onda odabrati? Onda počinjem da se sećam kako je nekada bilo... I pozli mi odmah! Nema razloga da opisujem stanje države ali želim da navedem lični emotivni doživljaj. Sve večeri provedene u šetnji, sve knjige opozicionih lidera koje sam gutala tokom svog odrastanja, govori, parole, želja da najzad steknem pravo glasa i pomognem svojoj zemlji i narodu, divljenje koje sam osećala prema opozicionim liderima, i na kraju nade koje sam polagala u veliki DOS! Sve to još uvek mogu da osetim. Međutim, sada kada ih pogledam osećam se razočarano i poraženo. Poražene su sve moje nade i ubijen je moj mladalački entuzijazam. Na početku me je izdao moj prvi veliki heroj Vuk Dršković. U ključnom trenutku je otišao nekim drugim putem. Onda se kasnije vratio. Vratio se na moju veliku žalost i sada se već godinama bespotrebno blamira trčkarajući po političkoj sceni kao da nema lični identitet. Da ne sežem dalje od ove godine: pre samo nekoliko meseci je stajao uz Velju Ilića tvrdeći, na Trgu Republike, da u Srbiji postoje dve leve cipeli i samo jedna prava i desna. Sada je i sam deo te jedne "leve cipele" a onu desnu naziva potpunim ruglom i promašajem.
Tako su me izdali i svi drugi. Divila sam se Čanku zbog britkog uma i oštrog jezika, ostajala sam bez daha od mudrosti kojom je odisao Koštunica, zavidela sam Velji na smelosti... A danas, osam godina kasnije, oni jedni druge ne mogu da gledaju. Svi nas foliraju i lažu. Vuku nas iz izbora u izbore. I tvrde da je to za naše dobro! Meni sve ovo vređa intelekt.
Nekako sam odlučila. Glasala sam. Snizivši očekivanja i kriterijume. Ipak, nikada ne bih bila u stanju da zaokružim ni radikale ni socijaliste. Mislim da bi mi ruka otpala istog trena i da nikada više ne bih mogla da spavam čiste savesti. Ali oni očito mogu! Jer danas, posle izbora, centralno je pitanje da li je bolje biti u koaliciji sa radikalima ili sa SPSom. Da li nas radikali vraćaju u devedesete (ne mogu više da slušam o jebenim devedesetim)? SPS nas, očigledno, ne vraća! Ni po jednoj varijanti. Valjda zato što su i jednima i drugima potrebni za formiranje Vlade. A nosioci promena, oni u koje smo verovali, oni koji su nam se zakleli (davnih dana, ali ipak se pamti), ne mogu da prevaziđu ogromne političke razlike! Bliži su im oni koje su teškom mukom pobedili!
Verovatno niko neće ovo pročitati do kraja jer se baš odužilo. Ovde prekidam, a mogla bih još puno o svima njima da napišem.
Posted to заврзламе
05/12/2008
Edit
On je prvi među jednakima, najlpeši među najlepšima i definitivno najsposobniji! On je naš voljeni Predsednik! Nema mu ravna! Čisti, riba, odmašćuje! U slobodno vreme proizvodi: voće, povrće, mleko, žitarice... Radi na "traci". Brani narodnu čast pred međunarodnim krvnicima. Posmatra budnim okom prestoničku panoramu sa najviših krovova trudeći se da nam obezbedi miran san. Bodri naše reprezentativce. Igra basket. Voli svoju porodicu. Gradi puteve, škole i obdaništa. Mostove! Kako fizičke, tako i mentalne! Potpisuje, slika se, obilazi. Nisu mu strani problemi običnih smrtnika. Ni đaka, ni studenata, ni penzionera, ni invalida, ni porodilja, ni žena uopšte (bilo da su u crnom, plavom ili ljubičastom), ni sekundarnih sakupljača. Uvek zna ko su zlikovci. Gde spavaju, kada jedu i šta smeraju. Stigne često i da nas posavetuje. Nije mu teško da nam objasni osnovne životne istine. Ni po stoti put! Ponavljanje je majka znanja. Nesebično sa nama deli svaki minut svog postojanja. Uliva nam sigurnost i kada ga napadaju. Hitar, spretan i okretan. Uvek spreman da stupi u akciju. Voli sve što vole mladi. Neretko i podseti mlade šta je to što oni u stvari vole. Lepo peva, dobro se oblači... IMA VIZIJU! Čak i na gradilištu!
Nemoguće je ne zapitati se čime smo mi ovako mali i nedotupavni zaslužili da nam posveti svih 256 sati svog dana!?
Posted to заврзламе
05/09/2008
Edit
Analizirajući svoje životno okruženje primetila sam dve interesantne činjenice, koje zajedno uzete deluju krajnje poražavajuće. Prvo, najveći broj mojih prijatelja, poznanika, kolega i, uopšte, ljudi koje srećem imaju visoko obrazovanje ili su bar vrlo blizu diplome. Deluje lepo. Stimulativno okruženje ima blagotvoran uticaj na jedinku. Osim toga, trebalo bi da se osećam počastvavona jer visokoobrazovanih ima manje od 10% u Srbiji. A koliko svi oni imaju pravo da se smatraju akademskim građanima, intelektualnom elitom i društvenim kremom. Šta je to što čoveka čini intelektualcem? Druga činjenica, koje sam postala svesna, je to da jako mali broj tih istih ljudi čita!!! Verovatno čitanje nije jedino merodavno. Odnosno, to što neko čita ne znači nužno i da je intelektualac, ali zato intelektualac ne može biti osoba koja svakodnevno ne proširuje svoje znanje, vokabular, vidike, i to ne samo u svoj uskostručnoj oblasti već u opštem smislu. A jedini izvor opšteg obrazovanja su knjige (uz dužno poštovanje interneta).
Koga oni to foliraju? Ili nisu svesni svog ponašanja?
Kad god se započne tema "knjiga" svi su saglasni da je to od izuzetnog značaja. Da samo glupi malograđani i seljaci mogu da zaziru od knjiga i sl. Međutim, mnogi od tih istih već mesecima (bojim se i godinama) nisu pročitali ni jednu! Eventualno literaturu za ispite i to ako nije postojala kvalitetna skripta! Sa nekima sam pokišala da pričam o tome. Vole da čitaju, kažu, ali nemaju vremena. Baš im je žao što u poslednje vreme (koje nikada ne definišu) nisu stigli ništa da pročitaju jer su morali da rade, da se vide sa prijateljima, idu u šoping i na žurke, peru kosu, depiliraju se, jedu, spavaju, brinu i pate. Jasno je, dakle, da stvarno nemaju vremena. To postaje još jasnije kada se potegnu neke druge teme i kada shvatim da svi odlično poznaju politička dešavanja u zemlji i svetu, da uspešno prate razne serije (nikako one lationameričke za prostake, već samo one sa mudrim i svemogućim američkim policajcima), i kada se sve sabere da bar nekoliko sati dnevno provedu ispred televizora.
Nisam proveravala ali mogla bih da se kladim da su svi u svom CV-ju naveli da im je hobi upravo čitanje knjiga. Sa druge strane, knjige obično ne kupuju, ne poklanjaju, ne žele da ih dobiju.
Nekom elementarnom logikom dolazim do saznanja da ljudi ne čitaju i da mnogi visokoobrazovani subjekti društvene zajednice (ne samo ljudi koje ja poznajem) ne predstavljaju ništa drugo do kvaziintelektualne snobove koji svoju veličinu iskazuju ponižavajuči druge a ne radeći na sebi. Nije sramota što poljoprivredni proizvođač, seljak, sa osnovnom školom ne čita. Sramota bi bilo kada ne bi umeo da vozi traktor ili da pomuze kravu. Ali je velika sramota kada fakultetski obrazovana individua ne čita! Malo je onih koji shvataju razliku između informisanosti i obrazovanja. A još je manje onih koji su sposobni i spremni da sebe sagledaju na realan način.
Čitajte i budite iskreni (bar prema sebi)!
Posted to заврзламе
05/08/2008
Edit
Imam utisak da sam već satima u ovom redu. Kao da svi ovi ljudi baš danas moraju da podnesu zahtev za vizu!? Deluje da sem mene svi na neki mazohistički način uzivaju u stajanju u kilometarskom redu. Ćaskaju, smeše se, prelistavaju štampu. Ljudi u Srbiji su navikli da je čekanje u redu sastavni deo života. Šta god želite da uradite morate stati u red i čekati da se jedna nadobudna, nevaspitana i neobrazovana gospođa ponese prema vama kao prema poslednjem bedniku. I tako, usled neopreznosti i iscrpljenosti, misli mi skliznu na tu čuvenu deplasiranu temu- mi vs. civilizovan svet. Kako tamo negde iza brda vladaju red, zakon, jednakosti, kultura, prave vrednosti... Ma sve ono što mi, jadni i glupi Srbi, nismo u stanju ni da zamislimo.
Onda se trgnem. Pa, valjda svako sa bar malo praktičnog iskustva zna da "tamo" nije baš "tako". Znam koliko sam se nervirala na mom prethodnom putovanju. I na onom prošle godine. Ukratko, na svakom svom putovanju u neku od EU država. Bila sam gladna i žedna! Tamo gde ima "svega" u izobilju. Ima "svega" ali ne i belog hleba, jogurta, spontanosti, đubreta, pušenja i pasa lutalica.
Sloboda izbora je na najvišem nivou: da li želite da salatu napravite od crvene, zelene i žute paprike, ili od zelene, žute i crvene!? Paprike, "babure", pravilnog oblika, nestvarnih boja, upakovane u celofan, po tri u pakovanju, smeše vam se sa rafova. Nikako ne možete kupiti dve, ili 5, ili kilogram. I ko je uopšte lud da voli samo zelene!? Ili da poželi neku drugu vrstu...
Diskriminacije nema! Pušači se na računaju. To što su čelnici novog svetskog poretka odlučili da je pušenje neprihvatljivo, automatski znači da svi oni koji puše gube pravo da se smatraju ravnopravnim članom zajednice. Pušenje nije dozvoljeno nigde izuzev pod vlastitim krovom, mada niko ne garantuje da se i to neće promeniti. Kažu da nepušči imaju pravo da sede u kafuću i piju kafu bez da ih neko truje. Mogu da povedu i decu u bilo koji kafić ili restoran i obezbede im čist vazduh. Imaju pravo na zdravu životnu sredinu. A ti bednici koji puše i truju se na tako vandalski način jednostavno nisu poželjni. Nigde!
Ipak, volim da putujem. Volim svaki svoj odlazak jer mi povratak u Srbiju predstavlja ogromno zadovoljstvo. U Srbiji se nalaze sve moje ljubavi. Voleći Srbiju, volim sebe, svoju porodicu i prijatelje, svoje pretke, volim ulicu u kojoj sam porasla, reku pored koje sam doživela prvi poljubac, grad koji se nosio sa mojom tinejdžerskom neobuzdanošću, prostranstvo Beograda i Dunava gde sam sazrevala i gde sam počela da osećam život, volim selo u kojem sam provodila raspuste, livadu na kojoj sam hvatala skakavce, volim pogled na šumadijska brda koja mi pružaju osećaj pripadnosti, volim da vidim seljaka, i traktor i nakrivljenu šljivu, i bagrem i prolećni jorgovan, volim miris pokošene trave, jutarnje rose, prvog snega, kiselog kupusa, vina, volim velike socijalističke zgrade koje kriju milione malih običnih ljudi i njihove živote, navike, težnje, volim muziku, harmoniku i trubu, volim cigane što peru šoferšajbne, volim da ugldam zahvalne oči uličnog psa kada mu dam malo hrane, volim da čeznem za nečim drugim, što je tamo negde daleko dok sedim u svojoj fotelji i pijem prvu jutarnju kafu.
Lepo je otići i videti gotovo savršenu uređenost, upoznati nove ljude, različite kulture, videti nove koncepte ali je još lepše vratiti se u sopstvenu, voljenu nesavršenost. Mislim da nikada krivu šljivu ne bih zamenila "razvijenom" paprikom, makar to podrazumevalo i beskrajno čekanje u redu za vizu.
Posted to заврзламе
05/08/2008
Edit
Nekoliko poslednjih dana pokušavam da objasnim sebi da već 12 meseci, svih 5 dana u nedelji ja ustajem u 7 sati ujutru, pijem kafu, spremam se, izlazim iz kuće i dolazim na svoje "radno mesto". Da! Ja već punih godinu dana imam svoje radno mesto! Sigurno, nedodirljivo i jadno plaćeno radno mesto u jednoj maloj, mirnoj i skrovitoj državnoj instituciji koja se, kako bi to rekli predstavnici naše političke elite, finansira parama poreskih obveznika.
Dakle, iza sebe imam 26 godina postojanja, završen fakultet sa jako lepim prosekom i čuveno, i tako teško dostupno "radno mesto u struci" gde upravo prestaje moj pripravnički staž. Postala sam punopravni član zajednice a moja uža familija je izuzetno ponosna na taj uspeh. Doduše, baka me ne smatra kompletnom osobom jer se, uprkos gotovo decenijskoj vezi, nisam ostvarila kao supruga ni kao majka, nego sam još uvek posvećena svom hiru- magistarskim studijama. Svi se slažu oko toga da sam baš imala sreće i da nemam ni najmanji razlog za bilo kakvo nezadovoljstvo. Plata ne kasni, 5 nedelja godišnjeg odmora plus državni praznici i čuveno "spajanje", zdravstveno osiguranje i, najvažnije, porodiljsko! Čim mi zatreba...
U početki sam na čuveno pitanje "kako ti je na poslu" u zanosi počinjala da objašnjavam kakva je stvarno situacija pokušavajući da akcenat stavim na prirodu posla prožetu nostalgijom za zlatim periodom studiranja kada još uvek nisam znala kako to "posao" izgleda u praksi. Naivno sam mislila da odgovor na to pitanje podrazumeva komparaciju mojih očekivanja i zatečenog stanja ili, u najmanju ruku, da se od mene očekuje da objasnim kako sam se uklopila i prilagodila. Međutim, pitanje je najčešće postavljano reda radi jer se, naravno, podrazumeva da sam svim jako zadovoljna pošto samo srećnice poput mene dobijaju posao u struci i stalno radno mesto pod skutima državne uprave. Pojmovi "intelektualni i profesionalni razvoj" izazivali su samo blago mrštenje i već posle prvih nekoliko rečenica tema je bivala promenjena. Vremenom sam se ipak usavršila da pitačima dam odgovor kakav žele da čuju "dobro je, namam na šta da se požalim" i da posle dobijene potvrde "naravno da nemaš!" uspem na licu da izazovem bolnu grimasu koja bi trebalo da predstavlja ljubak i skroman osmeh....
Posted to заврзламе
05/06/2008
Edit