to je valjda čuveno "odrastanje"
Nekoliko poslednjih dana pokušavam da objasnim sebi da već 12 meseci, svih 5 dana u nedelji ja ustajem u 7 sati ujutru, pijem kafu, spremam se, izlazim iz kuće i dolazim na svoje "radno mesto". Da! Ja već punih godinu dana imam svoje radno mesto! Sigurno, nedodirljivo i jadno plaćeno radno mesto u jednoj maloj, mirnoj i skrovitoj državnoj instituciji koja se, kako bi to rekli predstavnici naše političke elite, finansira parama poreskih obveznika.
Dakle, iza sebe imam 26 godina postojanja, završen fakultet sa jako lepim prosekom i čuveno, i tako teško dostupno "radno mesto u struci" gde upravo prestaje moj pripravnički staž. Postala sam punopravni član zajednice a moja uža familija je izuzetno ponosna na taj uspeh. Doduše, baka me ne smatra kompletnom osobom jer se, uprkos gotovo decenijskoj vezi, nisam ostvarila kao supruga ni kao majka, nego sam još uvek posvećena svom hiru- magistarskim studijama. Svi se slažu oko toga da sam baš imala sreće i da nemam ni najmanji razlog za bilo kakvo nezadovoljstvo. Plata ne kasni, 5 nedelja godišnjeg odmora plus državni praznici i čuveno "spajanje", zdravstveno osiguranje i, najvažnije, porodiljsko! Čim mi zatreba...
U početki sam na čuveno pitanje "kako ti je na poslu" u zanosi počinjala da objašnjavam kakva je stvarno situacija pokušavajući da akcenat stavim na prirodu posla prožetu nostalgijom za zlatim periodom studiranja kada još uvek nisam znala kako to "posao" izgleda u praksi. Naivno sam mislila da odgovor na to pitanje podrazumeva komparaciju mojih očekivanja i zatečenog stanja ili, u najmanju ruku, da se od mene očekuje da objasnim kako sam se uklopila i prilagodila. Međutim, pitanje je najčešće postavljano reda radi jer se, naravno, podrazumeva da sam svim jako zadovoljna pošto samo srećnice poput mene dobijaju posao u struci i stalno radno mesto pod skutima državne uprave. Pojmovi "intelektualni i profesionalni razvoj" izazivali su samo blago mrštenje i već posle prvih nekoliko rečenica tema je bivala promenjena. Vremenom sam se ipak usavršila da pitačima dam odgovor kakav žele da čuju "dobro je, namam na šta da se požalim" i da posle dobijene potvrde "naravno da nemaš!" uspem na licu da izazovem bolnu grimasu koja bi trebalo da predstavlja ljubak i skroman osmeh....
Comments (7) Posted to заврзламе 05/06/2008 Edit